Sloboda pružanja usluga i kockanje u praksi Suda pravde EU (6)

Sloboda pružanja usluga i kockanje u praksi Suda pravde EU (6)

Ekspert za onlajn kockanje, doktorski kandidat LAST-JD EM studija, master prava i master ekonomije

  • googleplus
  • linkedin

Tekst predstavlja najbitnije zaključke iz prakse Suda pravde Evropske Unije koja se odnosi na kockanje i onlajn kockanje. Tekst objašnjava restritktivni pristup regulisanja igara na sreću u EU, način i razloge tumačenje pojedinih odredbi Evropskog ugovora kao i probleme koji se odnose na legitimnost monopla, zakonitost oglašavanja kao i druge. Izneti zaključci predstaljaju stav autora teksta.

Principi uspostavljeni u prethodno donetim odlukama Suda pravde Evropske Unije koje su se uglavnom odnosile na tradicionalno kockanje, primenjeni su prilikom donošenja odluka o onlajn kockanju. Iako u slučaju Ladbrokes sud navodi da ne postoji akt kojim se reguliše kockanje na mreži, sud ipak primenjuje postojeće principe uspostavljene u slučajevima tradicionalnog kockanja. Sud pravde EU se nije protivio širenju kockanja, ali je proklamovao kontrolisano širenje (član 27. odluke). Obzirom da je država najčešći monopolista u oblasti kockanja, a konkurencija iz inostranstva smatra se ilegalnom, širenje kockanja mora da bude dosledno. Pored toga, osnovni razlozi za prevenciju kriminala i spečavanje zavisnosti od kockanja jesu ciljevi javnih politika i zaštite potrošača. U tom smislu sud ne pravi razliku između tradicionalnog i onlajn kockanja, što je očigledno u članu 26. presude u predmetu Ladbrokes. Sud u ovom slučaju daje i prilično zanimljivo tumačenje mogućnosti cenzure sadržaja onlajn kockanja. Naime sud smatra da je moguće blokirati IP adresu na kojoj se nalazi sadržaj, ili pak sprečiti isplatu finansijskih dobitaka iz kockanja. No, tada svaka država članica mora voditi računa o efikasnoj primeni zakona, kao i da se u primeni restriktivnih mera ne ide šire od onoga što je zakonom propisano.

Postoje mnoge sličnosti između slučajeva Ladbrokes, Betfer i Bvin. Presude u ovim slučajevima raspravljaju i princip transparentnosti u postupaku izdavanja dozvola za rad operatera. Međutim, neki zaključci ovih presuda jesu kontradiktorni. Sa jedne strane, sud pravde EU navodi da država može da ima monopol nad kockanjem. No, sa druge strane, presudama se stalo na stanovište da nediskriminatorni kriterijumi treba da budu primenjeni kako za državne operatere, tako i za operatere u privatnom sektoru tokom procesa dobijanja dozvola za rad. Ovo jeste izbalansiran pristup kojim se opravdava monopol, ali se ne isključuju principi tržišne ekonomije u sektoru pružanja usluga onlajn kockanja.

Sažetak presude Bvin slučaja (tačka 1.) je veoma bitan. Naime sud smatra da ograničenja slobodnog kretanja kapitala i finansijskih isplata ne mogu biti ništa drugo no neminovna posledica ograničenja slobode pružanja usluga. Ovim pristupom, Sud pravde EU otvorio je mogućnost blokiranja isplata od igara na sreću. Zbog ovog pristupa, odnos između slobodnog kretanja kapitala i slobode pružanja usluga je veoma interesantan.

Sud je legitimisao određena ograničenja slobode pružanja usluga. Nameće se pitanje da li se ostale slobode mogu na identičan način limitirati. Činjenica jeste da se prema Evropskom ugovoru sloboda kretanja usluga može lakše ograničiti od slobode kretanja robe ili kapitala. No, sa stanovišta nacionalnih javnih politika, moguće je ograničiti i druge slobode u cilju realizacije restriktivnih javnih politika. Faktički država može da blokira finansijske instrumente i spreči finansijske institucije da rade, jer one mogu biti povezane sa transferom novca za onlajn kockanje. Ipak, nameće se pitanje da li zaista države članice mogu blokirati npr. PejPal ili Skril samo zato što se ovi e-novčanici koriste za prenos novca za onlajn igre na sreću.

Šta više nameće se i dilema da li države članice mogu blokirati bankovne transakcije iz drugih država članica kako bi se sprečile isplata dobitaka iz kompanija sa sedištem u drugim državama članicama. Ako bi odgovor bio potvrdan, na taj način onlajn kockari bi se onemogućili da povuku svoje dobitke. Ovo može postati komplikovanije ako su finansijski transferi napravljeni putem kreditnih ili debitnih kartica. Kada određena količina novca dolazi na račun u banku putem kreditne ili debitne kartice, uobičajena praksa je da banka daje novac na raspolaganju vlasniku bankovnog računa bez provere odakle novac dolazi.

Problemi vezani za onlajn kockanje koji su razmatrani u praksi Suda pravde EU odnose se i na reklamiranje pružaoca usluga onlajn kockanja. Odluka suda u slučaju Sjoberg i Gerdin navodi da reklamiranje operatera iz drugih država je kažnjivo. Iako ovakva formulacija zvuči previše strogo, stav suda ima smisla. Međutim, ovakav stav može izazvati praktične pravne probleme. Igrači mnogih evropskih klubova, pa čak i onih najpoznatijih, nose na dresovima logoe priređivača igara na sreću. Na taj način oni oglašavaju kockanje u celom svetu. Postavlja se pitanje da li treba zabraniti nastupe tih igrača i timova u državama članicama u kojima je takvo reklamiranje kažnjivo po zakonu?

Kada je u pitanju odnos Prava EU i prava država članica, Sud pravde EU je korigovao svoju praksu nakon 2010. godine. U slučaju Viner Veten sud je konstatovao primat Prava EU, i u isto vreme njegovu nad-nacionalnost u odnosu na pravo bilo koje države članice. Šta više, sud je smatrao da svaka država članica ne sme da sprovodi zakon koji odlukom sopstvenih sudskih institucija (u ovom slučaju odluka Saveznog ustavnog suda Nemačke), nije proporcionalan i u skladu sa zakonima EU. Sud pravde EU imao je isti stav i u slučaju Markus Štros.

U članovima 84.-87. presude Markus Štros potvrđeno je da internet može da izazove poteškoće u sprovođenju javnih politika, i to pogotovu onih čije sredstvo realizacije se bazira na monopolu u kockanju. Međutim, ovom presudom se takođe ističe i to da se okolnosti koje se odnose na internet ne uzimaju u obzir kada se procenjuje uvođenje državnog monopola u oblasti kockanja. U narednim članovima ove presude, sud navodi probleme u vezi sa uticajem interneta na kockanje. Međutim, i u ovoj presudi, sud ponovo tvrdi da država može da uspostavi monopol u oblasti kockanja, što jeste poznat pristup. No, poznato je da monopol treba da bude relevantan i da ne sme biti uspostavljen za stvaranje nelojalne konkurencija, niti da se koristi kao mehanizam za popunu javnih finansija. Po mišljenju najviše sudske instance u Nemačkoj, ovakva vrsta neopravdanog monopola osnovan je u Nemačkoj.

Međutim, kako možemo proceniti da li je monopol u oblasti kockanja uspešna mera za zaštitu potrošača? Kako možemo proceniti ulogu monopla u procesu realizacije ciljeva javnih politika? Odgovori su jako problematični, zato što se ne može jasno razlikovati uticaj onlajn kockanja poreklom iz druge države i onlajn kockanja organizovanog od strane domaćeg monopliste. Takođe je teško napraviti jasnu distancu uticaja onlajn kockanja na socijalne probleme u odnosu na tradicionalno kockanje i njihove štetne socijalne posledice. Ako uzmemo u obzir rasipništvo i zavisnost od kockanja kao društvene i psihološke probleme, teško da možemo jasno klasifikovati uzročnike u tradicionalnom kockanju i onlajn kockanju. Tome u prilog govori zanimljiva konstatacija predsedavajućeg sudije Upravnog suda Šlesvig-Holštajn u slučaju Markus Štros: „U slučaju da država zabrani ili uvede monopol na vino i pivo u cilju borbe protiv alkoholizma, teško da bi takva mera bila koherentna, ako bi druga alkoholna pića kao što je rakija bila i dalje dostupna“. Ovakav stav ne čini monopol u oblasti kockanja besmislenim, ali mu pridaje daleko manji značaj.

U predmetu Markus Štros, Sud pravde EU donosi odluku kojom potvrđuje da monopol u oblasti kockanja nije najefikasnije sredstvo za postizanje ciljeva socijalne politike. Razloge za ovakvu tvrdnju sud nalazi u transnacionalnom karakteru interneta koji može da ima negativan uticaj na lokalne sredine. Sa druge strane, obzirom da ne postoji jedinstvena javna politika u EU, samim tim se otežava stvaranje jedinstvenog pristupa o negativnom uticaju kockanja. Sud je uočio kontradiktornosti nemačkog rešenja kojim se uvodi monopol suprotan principima Prava EU. Monopol ne može da se uspostavi u cilju deklarativnog sprovođenja socijalne politike. Na ove kontradiktornosti sud je reagovao, i time potvrdio činjenicu da je Sud pravde Eu nadležno telo za tumačenje Evropskog ugovora. Razlog zašto je slučaj Markus Štros važan jeste zaključak da Sud pravde EU ne može zvanično da zabrani monopol u oblasti kockanja. Međutim, sud je propisao smernice kreiranja monopola bazirajući ga na principima srazmernosti i doslednosti. Samim tim nacionalni sudovi neće moći da tolerišu ponašanje države koje ugrožava propisane smernice, a samim tim i Pravo EU. Takođe sud je u ovom slučaju potvrdio da se internet kockanje razlikuje od tradicionalnog kockanja, te da restriktivne mere koje imaju za cilj da ograniče tradicionalno kockanje ne moraju biti efikasne za onlajn kockanje.

Razvoj onlajn kockanje je dovela do stvaranja novih entiteta u oblasti igara na sreću. Jedan od tih entiteta jesu of-šore kompanije koje pružaju usluge kockanja. Razlozi registrovanja u of-šor zonama vezani su za poreske i druge olakšice koje te kompanije uživaju. U slučaju Karmen media, Sud pravde EU je odlučio da ovakve kompanije nemaju pravo da pružaju usluge i uživaju benefite u skladu sa Evropskim ugovorom. Faktički oni se tretiraju kao subjekti koji potiču van Evropske Unije.

Takođe odluka u slučaju Karmen media pravde sadrži stav o neophodnosti transparentne procedure licenciranja operatera koji žele da ponude igre na sreću. Ovaj princip, koji u osnovi predstavlja zabranu diskriminacije na osnovu državljanstva, je takođe potvrđen u presudi u slučaju Engelman. Naime u slučaju Engelman sud je naložio Austriji da treba ne samo da postupa transparentno, nego i da liberalizuje tržište. Kao i u Nemačkoj, i u Austriji je monopol korišćen za povećanje javnih finansija.


Objavljeno

u

,

od