Regulisanje novih tehnologija: dileme i vrednosti

Regulisanje novih tehnologija: dileme i vrednosti

Ekspert za onlajn kockanje, doktorski kandidat LAST-JD EM studija, master prava i master ekonomije

  • googleplus
  • linkedin

Portal PravoIKT objavio je preko 200 tekstova sa komentarima zakona, sudskim presudama, primerima iz primena tehnologija, potencijalnim rizicima korišćenja novih tehnologija i srodnom tematikom. Iz sadržaja tekstova stiče se utisak da u oblasti Prava informaciono-komunikacionih tehnologija ima puno problematike i izazova. Činjenica jeste da eksponencijalni razvoj tehnologija stvara velike pravne probleme, a konvencionalni regulatorni pristup novim tehnologijama ne funkconišu sjajno. Kada je regulisanje novih tehnologija u pitanju, njihovo podvrgavanje normama zakona i drugim izvorima regulisanja svakako nije jednostavno. Ali upravo buduće upravljanje tehnologijama zavisi od njihovog regulisanja, jer regulacija je i tehnika upravljanja određenim oblastima radi postizanja planiranih ciljeva. Zbog toga stvaranje regulatornog okvira koji se odnosi na nove tehnologije i njegova kasnija implementacija jesu veliki izazovi.

Oklonosti koje utiču na regulisanje novih tehnologija

Veći broj okolnosti utiče na proces regulisanja. Najpre, svaki razvoj tehnologije ima svoje nivoe. Tehnologija može biti u začetku svog razvoja, može predstavljati određeni prototip koji možda nikada neće doživeti serijsku proizvodnju, može biti u fazi testiranja, zatim deo tržišta na kom se slobodno prodaje i svakako koristi. Pored toga upravo lansirana tehnologija može biti dopuna već postojećih, nešto što je već viđeno ili pak da predstvalja apsolutnu novinu.

Sa druge strane regulatorni pristup zavisi od socijalno-pravnih i političkih faktora. Činjenica je da kulturni obrasci jesu različiti u Japanu, SAD-u, Evropi ili Africi. Tradicije regulisanja se razlikuju u državama i regionima.Samim tim javlja se potreba razmatranja različitih nivoa na kome bi se stvorio regulatorni okvir (npr. međunarodni, supernacionalni, na nivou države ili pak republike ako je reč o federativnoj državi).

Najzad, sektor primene tehnologije je faktor koji takođe utiče na potrebu stvaranja regulatornog okvira. Važnost stvaranja regulatornog okvira koji se odnosi na nove tehnologije zavisi i od toga da li tehnologije imaju svoju primenu u medicini, saobraćaju, transportu, bezbednosti, sektoru lične potrošnje ili nekoj drugoj oblasti.

Vrednosni sistem kao osnova regulisanja

Ideologija jednog sistema može biti utemeljena na komunitarizmu, utilitarizmu, kantizmu, marksizmu, tehnokratizmu i drugim etikama i učenjima. Autnomija volje, sloboda, odgovornost, dostojanstvo, jednakost, privatnost i druge vrednosti oblikuju se u skladu sa dominantnim etičkim principima u društvu. Ljudska prava i slobode jesu derivati vrednosnih sistema i kroz tretiranje prava i sloboda fundamentalni pravni instituti dobijaju svoj praktični oblik.

Iako se veoma često vrednosni sistemi potcenjuju u procesu regulacije, oni jesu neizostavni deo regulatornog procesa. Svakako da su debate da li je određena regulacija u skladu sa deklarativnim i suštinskim vrednostima jednog društva veoma česte. No, javna debata i jeste deo zakonodavnog procesa, a donošenje zakona jeste deo regulacije. Ciklus regulacije novih tehnologija mora imati u osnovi vrednosni sistem. Ovakav pristup je bitan za održanje demokratskog sistema baziranog na vladavini prava, ali i zbog stvaranja osnova za održiv razvoj tehnologija čija primena ne ugrožava prava građana.

Gartnerov ciklus

Ciklus razvoja novih tehnologija nije imun na negativne i pozitivne percepcije koje utiču na produktivnost tehnologije. Metodologija poznata kao Gartnerov ciklus (Gartner’s Hype Cycle) ukazuje na zrelost razvoja novih tehnologija, njihovog usvajanja i kasnije primene. Gartner smatra da, nakon javnog predstavljanja nove tehnologije, opšta pažnja utiče na stvaranje percepcije javnosti koja ima velika očekivanja od noviteta. No, takva očekivanja često jesu preuveličana, i kada dostignu svoj nerealni vrhunac (Peak of Inflated Expectations), ona opadaju i stvara se razočaranje. Ipak, nakon razočaranja (Trough of Disillusionment), percpecija o tehnologijama se formira na realnim osnovama, te ona polako zauzima svoje mesto na platou produktivnosti (Plateau of Productivity). Naravno, od pojave tehnologije, pa da njenog pozicioniranja na platou produktivnosti, potreban je protok vremena koji nije unificiran već varira od tehnologije od tehnologije.

Slika 1: Gartnerov ciklus
Slika 1: Gartnerov ciklus. Izvor: https://en.wikipedia.org/wiki/Hype_cycle

Po mišljenju autora ovog teksta, samoupravljajuća vozila, 3De štampa, virtuelna realnost i Internet televizija predstavljaju nove tehnologije koje još uvek nisu na vrhuncu očekivanja. Očekivanja od računarstva u oblaku polako splašnjavaju, kao što je slučaj i sa mikroblogingom (npr. Tviter). Od nekih novih tehnologija ne očekuje se puno. Štaviše, razočaranje je veće nego što bi možda trebalo da bude u slučaju RFIDa. Najzad, neke tehnologije su na stabilnom platou produktivnosti, kao što je slučaj sa veb 2.0.

Upravo različite faze i dinamika razvoja novih tehnologija u velikoj meri utiču na njihovo regulisanje. Nekada prevelika očekivanja mogu da ubrzaju regulatorni proces. Samim tim, postoji opasnost od kreiranja zakonodavnog okvira (kao deo regulatornog okvira) koji može da uspori dalji razvoj tehnologije. Takođe, brzi razvoj tehnologije može da učini trenutne zakone besmislenim.

Kolingridžova dilema

Pravi momenat za regulisanje tehnologija jeste predmet naučne diskusije koja traje već nekoliko decenija. Pre gotovo 36 godina, preciznije 1980. godine, ne tako prominentan univerzitetski radnik iz Velike Britanije, tačnije sa Univerziteta u Astonu, David Kolingridž objavio je knjigu Socijalna kontrola tehnologije (Social Control of Technology). U ovoj knjizi autor je izneo svoju dilemu koja se tiče regulacije novih tehnologija. Naime, po njemu postoje dva regulatorna pristupa. Po prvom, tehnologije mogu da se regulišu u ranoj fazi njihovog nastajanja. Drugi pristup podrazumeva regulaciju u kasnijoj fazi razvoja i primene. Oba pristupa nose sa sobom određene prednosti, ali i mane. Naime, u ranoj fazi razvoja regulisanje tehnologija podupire konvencionalno shvatanje principa pravne države i vladavine prava (ili makar stvara njihov privid). No, regulacija u ranoj fazi može biti nesvrsishodna, teško primenljiva i kontraproduktivna tehnološkom razvoju. Ako se tehnologije regulišu u kasnijoj fazi njihovog istraživanja, razvoja i primene, onda predložene regulatorne mere mogu biti bazirane na naučnim dokazima, a ne na pretpostavkama. Samim tim stvara se regulatorni okvir koji bi trebalo da bude svrsishodniji i primenljiviji. Ipak, mana ovog pristupa jeste eventualno stvaranje neželjenih socijalnih posledica u periodu od nastanka tehnologija do njihovog regulisanja.

Kolingridžova dilemadanas više nego u vreme njenog nastajanje predstavlja aktuelnu paradigmu regulisanja novih tehnologija, koja uključuje socijalne, političke, pravne i naučno-inovativne faktore. Međutim, iako ova dilema ukazuje na potencijalne probleme i konflikte u postupku regulacije novih tehnologija, ona nema veliki instrumentalni značaj.

Regulatorna tehnika

Pojam regulatorna tehnika opisuje proces od inicijative do stvaranja regulatornog okvira. Prvi korak u postupku regulacije jeste određivanje svrhe regulacije (npr. zaštita ranjivih kategorija stanovništva, očuvanje socio-ekonomskog uređenja, obezbeđenje pravne sigurnosti, distribucija odgovornosti, intenziviranje naučno-istraživačkog rada koji bi ubrzao razvoj tehnologija). Sledeći korak jeste definisanje trenutnog problema. Problem treba opisati i postaviti hipoteze vezane za problem (recimo koje solucije mogu da reše problem).

U narednoj fazi treba obaviti neophodna istraživanja, kako bi se dokazale ili odbacile formirane hipoteze. Naravno, ovaj korak je neophodan ukoliko se regulacija formira na naučnim osnovama. Proces istraživanja se pokreće definisanjem cilja istraživanja (npr. rešavanje praktičnih poblema, rešavanje teorijskih problema, razvoj javnih politika). Nakon toga treba odrediti metodologiju istraživanja (npr. analiza pozitivnog prava, uporedno pravna analiza, analiza sudske prakse, intervjui, ankete itd.). Nakon sprovođenja istraživanja dobijeni rezultati se obrađuju i analiziraju.

Poslednja faza u regulatornom procesu jeste i formalno stvaranje regulatornog okvira koji se nakon objave primenjuje. Postoji veliki broj modela za realizaciju poslednje faze. Koji će model biti primenjen zavisi od toga da li se regulatorni okvir kreira putem nacionalne (ili nadnacionalne) zakonodavne inicijative, stvaranjem međunarodno pravnih instrumenata, stvaranjem Soft Law-a ili korišćenjem drugih sredstava regulisanja. Naravno, nije isključeno da rezultati prethodno obavljenih istraživanja ukažu na to da regulacije uopšte nije potrebna.

„Pravo – tehnologija – društvo“ ili nešto drugo

Odnos između prava, tehnologije i društva formira diskurs u okviru koga se pozicionira pravo u regulaciji tehnologija. Međutim, po mišljenju autora ovog teksta, ovaj pristup jeste u velikoj meri konvencionalan (usuđujem se da kažem i zastareo) i ima svoje alternativne pristupe.

Slika 2: Odnos prava, tehnologije i društva
Slika 2: Odnos prava, tehnologije i društva

Najpre, često se potencira potreba stvaranja regulacije koja je tehnološki neutralna. U priličnoj meri je nejasno šta jeste tehnološki neutralna regulacija. Postoje mišljenja da tehnološki neutralna regulacija jeste ona koja se odnosi na efekate tehnologije, a ne i na same tehnologije. Pored toga, stvaranje regulacije koja ne koči razvoj tehnologije ili pak kreiranje održivog zakonskog okvira takođe se smatra tehnološki neutralnom regulacijom. Koje god shvatanje da se uzme u obzir, pravi izazov jeste stvaranje balansa između tehnološki neutralnog pristupa u procesu regulacije sa jedne strane, i pravne sigurnosti sa druge.

Pravna sigurnost je princip koji omogućuje pojedincu predvidivost primene pravnih propisa i potencijalne sankcije. Šta zapravo mislimo pod pojmom pravo? Česta percepcija prava vezana je za set normi propisanih zakonima, podzakonskim aktima i sudskim odlukama. Ovakvo shvatanje iako nije netačno čini se da nije kompletno. Njegovo ograničenje je u često zapostavljenom odnosu prava i etike i svođenju donosioca sudskih odluka na nivo deduktivnih mašina. Zbog toga, pravo kao takvo jeste samo jedan deo regulacije. Regulisanje tehnologija ne znači nužno kreiranje pozitivnog prava. Poznata je praksa zaštite prava intelektualne svojine putem upravaljanja digitalnim pravima (Digital Rights Management), ili pak zaštita tajnosti komunikacija putem enkripcije. U ovim slučajevima prepliću se odnosi regulacije tehnologije i regulacije putem tehnologija (Regulation of Technologies vs. Regulation by Technologies). Nepostojanje pozitivno-pravnih propisa specifičnih za određenu oblast (ili tehnologiju) ne znači nužno nedostak regulacije kada su u pitanju nove tehnologije.

Tehnologije često menjaju svoj oblik. Gotovo svima je jasno da je dinamika razvoja tehnologija veoma visoka. Konstantni razvoj jeste usmeren na povećanje produktivnosti i u tome nema ničeg loše. Samim tim, regulisanje tehnologija mora da uzme u obzir i njihov razvoj. Štaviše, regulisanje tehnologija bi trebalo da dobije formu regulisanja razvoja tehnologija. Pristup regulisanja trenutnog stanja razvoja nije svrsishodno i svakako utiče negativno na princip pravne sigurnosti.

Slika 3: Odnos regulacije, razvoja tehnologija, ljudskih prava i društva
Slika 3: Odnos regulacije, razvoja tehnologija, ljudskih prava i društva

Najzad, univerzalna ljudska prava moraju da koegzistiraju sa regulacijom u najširem smislu i razvojem tehnologija. Ljudska prava jesu deo (ili bi makar trebala da budu) vrednosnog sistema koji postavlja pojedinca, vladavinu prava i demokratske ideale u svoj centralni fokus. Na taj način ona štite pojedince da se detalji iz njihovog privatnog života neovlašćeno nađu na društvenim mrežama kao posledica korišćenja sistema za nadzor, da robot za pomoć starijim licima ne ugrozi život onih kojima treba da pomogne, da samoupravljajuće vozilo ne ugrožava bezbednost u saobraćaju ili da bespilotna letelica ne ugrozi putnički avio saobraćaj. Univerzalnost ljudskih prava doprinosi pravnoj sigurnosti, a etika zasnovana na urođenom ljudskom dostojanstvu jeste garant da se razvoj i upotreba novih tehnologija ne formira na štetu građana i društva.

Tekst je inspirisan interakcijom regulacije, tehnologije i normativnih perspktiva predstavljene od strane Tilburškog instituta za pravo, tehnologiju i društvo (TILT), kao deo njihovog istraživačkog programa za period 2014-2020 godina. TILT je naučno-istraživačka ustanova i deo Tilburškog Univerziteta, na kome autor ovog teksta sprovodi istraživanje u okviru doktorskih studija.


Objavljeno

u

od